Ustavne granice delegacije normativnih ovlasti neovisnim upravnim tijelima

Sažetak

U svjetlu sve češćeg preispitivanja ustavnopravnog statusa hrvatskih neovisnih regulatora nužno je pobliže razmotriti ustavne granice delegacije normativnih ovlasti takvim tijelima te utjecaj tih granica na njihov položaj u strukturi državne vlasti. Neovisni regulatori jedina su politički neodgovorna tijela unutar hrvatskog upravnog sustava kojima je delegirana ovlast za donošenje podzakonskih propisa. Radi se o tijelima koja nisu hijerarhijski podređena niti formalno odgovaraju ustavnom nositelju izvršne vlasti, dok im zakonodavac istovremeno ostavlja određenu razinu diskrecije u provedbi propisa koje sama donose. Određivanje granica delegacije normativnih ovlasti takvim tijelima, odnosno dopuštenog opsega diskrecije u vršenju delegiranih ovlasti, ustavnopravna teorija nedvosmisleno veže uz ostvarivanje načela diobe vlasti, narodnog suvereniteta, demokracije i vladavine prava. O tome ovisi i opseg normativnih ovlasti koje zakonodavac može delegirati neovisnim upravnim tijelima te ukupan položaj tih tijela u strukturi državne vlasti. U ovom radu nastoje se jasno izložiti ustavne granice delegacije normativnih ovlasti neovisnim upravnim tijelima u anglosaksonskom i kontinentalnom pravnom sustavu na način kako one proizlaze iz pozitivnih ustavnih norma, ustavnosudske prakse i prevladavajuće ustavne doktrine. Posebna pozornost posvećena je primjerima iz SAD‑a i Njemačke jer te države predstavljaju suprotne pristupe uređivanju sustava regulatornih tijela i njihovih ovlasti. Zaključno se analizira specifičan hrvatski model regulatorne agencije i ustavnopravne dvojbe koje uzrokuje te se nastoje predložiti konkretna normativna rješenja tih dvojba.