NAKNADA ŠTETE ZA DUŠEVNE BOLI U MEĐUNARODNOM ZRAČNOM PRAVU

Sažetak

Putovanje zrakoplovom, kao i putovanje svakim drugim prijevoznim sredstvom,
predstavlja opasnu aktivnost podložnu nesrećama. Kao posljedicu nesreća putnici mogu
pretrpjeti različite štete, a kako bi ih se pravno zaštitilo i omogućilo im se ostvarivanje prava
na naknadu pretrpljene štete, potrebni su pravni temelji koji uređuju ključna pitanja i sustav
odgovornosti. U međunarodnom zračnom pravu, odgovornost i sustav naknade štete
putnicima uređeni su prvi puta Konvencijom o ujednačavanju određenih pravila u
međunarodnom zračnom prijevozu (Varšavska konvencija) iz 1929. godine. S obzirom da su
razvoj zračnog prometa i zrakoplovna industrija kroz godine brzo napredovali, rješenja
Varšavske konvencije modernizirana su Konvencijom o ujednačavanju određenih pravila u
međunarodnom zračnom prijevozu (Montrealska konvencija) iz 1999. godine. Tijekom dugih
sedamdeset godina, koliko je trebalo do donošenja nove konvencije, više puta se pokušavalo
izmijeniti Varšavsku konvenciju, a posebno se isticala potreba za izmjenom upravo odredaba
koje su se odnosile na uređenje odgovornosti prijevoznika. Naime, prema članku 17.
Varšavske konvencije, odgovornost prijevoznika postojala je samo u slučaju smrti ili tjelesne
ozljede putnika, a u sudskoj praksi su se uz tužbene zahtjeve za naknadu štete za tjelesne
ozljede, počeli javljati i zahtjevi za naknadu štete za pretrpljene duševne boli. Sudovi su se
tada našli pred zadatkom tumačenja pojma tjelesna ozljeda i njegovog opsega. Rezultat toga
je raznovrsna i neujednačena sudska praksa – jer dok su jedni zauzimali stav da je jedino
tjelesna ozljeda nadoknadiva prema Konvenciji, drugi su zauzimali potpuno suprotan stav i
široko tumačeći pojam tjelesne ozljede priznavali naknadu štete i za duševne boli.