O (NE)POSTOJANJU KLAUZULA VJEČNOSTI U USTAVU REPUBLIKE HRVATSKE

Sažetak

S obzirom na pravni, ali i politički značaj ustava kao temeljnoga dokumenta, pojedini ustavotvorci identificiraju određene vrijednosti kao fundamentalne i kao takve iznimno važne za održavanje, zaštitu, ali i razvoj pojedina pravna poretka. Te se vrijednosti štite „klauzulama vječnosti“, kojima ustavotvorac jasno  obilježava odredbe ustava koje ne smiju biti podložne promjenama, čak i usprkos „volji naroda“. Međutim, prema jednome od teorijskih gledišta, klauzule vječnosti ne moraju nužno biti eksplicitno izražene u ustavnome tekstu, već mogu proizlaziti iz teleološkoga tumačenja ustava i njegovih odredaba kao integralne i kompaktne cjeline. U radu se, na temelju postojeće literature, najprije definiraju klauzule vječnosti i određuju ciljevi koji se njima postižu ili se nastoje postići. Središnji dio rada predstavlja obrada važnoga pitanja: Postoje li klauzule vječnosti u hrvatskome Ustavu? O tome pitanju se već raspravljalo među hrvatskim ustavnim znanstvenicima, pa se obrada prvenstveno odnosi na prikaz dosadašnje literature i zaključaka koji su izneseni. Uz odredbe hrvatskoga Ustava, koje su do sada određene u literaturi, autor je identificirao još jednu odredbu, onu čl. 4. o diobi vlasti i uzajamnoj provjeri, za koju bi se moglo ukratko obrazložiti, u okviru danoga opsega, da se radi o fundamentalnoj odredbi hrvatskoga ustavnoga identiteta.